Svaki roditelj se u nekom trenutku zapita isto: šta je zapravo bolje za moje dijete? Nije to samo finansijsko pitanje, mada i to ima veliku ulogu. Radi se o tome kako dijete provodi prve godine života, sa kim, u kakvom okruženju i koliko se to odražava na sve ostalo što dolazi poslije.

Odgovor nije isti za svakoga. Zavisi od uzrasta djeteta, porodičnih primanja, zdravstvene situacije u kući, radnog rasporeda roditelja i svakodnevnih potreba djeteta koje se često najbolje vide tek u praksi.

Ono što je sigurno je da oba modela imaju stvarne prednosti i stvarne nedostatke, i nema razloga da se idealizuje ni jedan ni drugi.

Koliko to zapravo košta

Finansijska strana je obično prva koja zaskoči roditelje, a razlike u Crnoj Gori su primjetne.

Državni vrtić je najjeftinija opcija, sa mjesečnom cijenom od oko 40 €. Ta cijena pokriva uglavnom ishranu, dok vaspitno-obrazovni rad finansira budžet. Za porodice sa prosječnim primanjima, ovo je opcija koja ekonomski ima smisla. Problem je što stu mjesta u državnim vrtićima veoma ograničena, a lista čekanja može biti dugačka.

Privatni se kreću od 200 € do 400 € mjesečno, zavisno od lokacije i sadržaja koji nude. Manje grupe, modernija oprema i češće dodatne aktivnosti ulaze u tu cijenu.

Dadilja za puno radno vrijeme u Podgorici u prosjeku košta oko 600 € mjesečno, ali ta cijena uključuje individualnu pažnju, boravak djeteta u poznatom prostoru i znatno veću organizacionu fleksibilnost za porodicu.

Šta dadilja pruža, a vrtić ne može

Za dijete do godinu i po dana starosti, individualna pažnja nije luksuz, nego razvojna potreba koju je u kućnim uslovima često najlakše dosljedno obezbijediti.

U jaslicama je omjer vaspitača i djece često jedan prema četiri ili više, što znači da dijete čiji ritam spavanja ili utješavanja odudara od grupnog jednostavno mora čekati. Dadilja to rješava drugačije.

Dijete ostaje u svom prostoru, bez ranog buđenja, bez transporta i bez naglog prilagođavanja na grupni ritam u periodu kada mu stabilnost često znači više od stimulacije. Za djecu koja su plašljivija ili introvertna, kućni ambijent uz poznatu odraslu osobu znači manje stresa i stabilniju privrženost.

Za roditelje koji rade od kuće ili imaju nepredvidljivo radno vrijeme, dadilja često nije luksuz nego jedini model koji realno može da prati ritam porodice. Fiksno radno vrijeme vrtića je olakšanje za jedne, a okov za druge.

Ako u domaćinstvu postoje stariji ili hronično bolesni ukućani, dadilja je u nekim situacijama jedina razumna opcija. Vrtić donosi viruse, i to u talasima.

Šta vrtić pruža, a dadilja ne može

Vrtić nije samo čuvanje. Za djecu stariju od dvije i po do tri godine on može biti korisno okruženje za postepeno navikavanje na grupu i rutinu.

Djeca u kolektivu uče da čekaju u redu, dijele igračke i funkcionišu sa više vršnjaka odjednom. To posebno može odgovarati djeci koja prirodno traže više eksterne stimulacije.

I vrtić i dobra dadilja mogu djetetu dati rutinu, ali vrtić to radi kroz grupni raspored, dok dadilja omogućava da se ritam više prilagodi samom djetetu.

Djeca u kolektivu jedu redovnije i raznovrsnije, dijelom i zbog toga što prate primjer vršnjaka. Taj tihi socijalni pritisak radi ono što roditelji nekada ne uspijevaju.

Postoji i pitanje sigurnosti. U vrtiću je uvijek prisutno više odraslih, dok kod dadilje mnogo zavisi od pažljivog izbora osobe, preporuka i jasnog dogovora sa porodicom. Međutim, kada se taj izbor napravi dobro, mnogim roditeljima individualna njega u poznatom prostoru uliva veći osjećaj sigurnosti.

Pitanje zdravlja

Prve godine vrtića su za mnoge porodice neprekinuti niz prehlada, virusa i bolovanja. Dijete se razbolijeva, a roditelji ostaju bez čuvanja. Bez podrške šire porodice, taj ciklus može postati pravo opterećenje.

Tačno je da djeca kroz kolektiv ranije prolaze kroz uobičajene infekcije, ali to ne znači da je takav tempo za svaku porodicu dobar izbor baš u najranijem uzrastu. Nekima više odgovara mirniji početak, sa manje izloženosti i više kontrole nad dnevnim ritmom djeteta.

Administrativna strana: upis u Crnoj Gori

Upis u vrtiće u Crnoj Gori obavlja se putem portala upisi.edu.me. Rok je obično april ili maj za školsku godinu koja počinje u septembru, što znači da je planiranje unaprijed nužno.

Za upis je potrebna sljedeća dokumentacija: izvod iz matične knjige rođenih (uz ovjereni prevod za strane dokumente), boravišna dozvola za nerezidente, potvrda o zaposlenju roditelja i ljekarsko uvjerenje sa potvrdom o vakcinaciji. Vakcinisanost djeteta je preduslov za kolektivni boravak i vrtići ne dozvoljavaju izuzetke.

Kada je dadilja bolji izbor

Postoje situacije u kojima dadilja, bez obzira na trošak, ima više smisla:

• Dijete je mlađe od 18 mjeseci i potrebe za privrženošću su primarne.
• Dijete teško podnosi odvajanje, promjene ritma ili bučnije grupno okruženje.
• Potrebno vam je čuvanje van radnog vremena vrtića ili po fleksibilnijem rasporedu.
• U domaćinstvu živi neko sa oslabljenim imunitetom ili hroničnom bolešću.
• Roditelji imaju noćne smjene, česta putovanja ili nepredvidljivo radno vrijeme.
• Porodični budžet to može da podnese.

Kada je vrtić bolji izbor

Vrtić dolazi do izražaja u ovim scenarijima:

• Dijete je starije od dvije i po do tri godine, traži više kontakta sa vršnjacima i to ne dobija dovoljno u ostatku dana.
• Porodica ima prosječna ili niža primanja.
• Roditelji rade u sistemima gdje je izostanak nepredvidiv i rizičan.
• Dijete je jedino dijete u porodici i nema druge mogućnosti za kontakt sa vršnjacima.

Kombinovan pristup

Mnogim porodicama se u praksi najprirodnijim pokaže kombinovan pristup: dadilja u prvoj godini ili dvije, kada su ritam, njega i individualna pažnja najvažniji, a potom postepen prelaz u kolektiv.

Dijete tako dobija stabilnu osnovu u najranjivijoj fazi i stimulativno okruženje u trenutku kada je za njega zaista spremno.

Nema savršene opcije, ali često postoji prirodniji izbor za fazu u kojoj se dijete trenutno nalazi.

Ključno je razgovarati otvoreno sa onima koji brinu o djetetu, pratiti kako dijete reaguje i prilagođavati pristup. U najranijem uzrastu to često znači više individualne pažnje i više fleksibilnosti, a kasnije više kontakta sa vršnjacima. Nijedna strategija koja zanemaruje dijete kao centar priče nije dugoročno dobra, bila to dadilja ili vrtić.